Moji školski prijatelji, moja svjedodžba, nedostavljena pisama – licne uspomene o bijegu i povratku.
Ovdje možete doživjeti intimne, licne price ljudi, koji prvi put javno, pred kamerama, pricaju o bijegu iz svojih domova, dolasku u novu zemlju, o novim teškim pocecima, o rastanku s voljenim osobama, o strahu za njihove živote, o otudenju, izgubljenim identitetima i o tome šta znaci biti izbjeglica. O izgubljenom i novonaucenom jeziku, izazovima izbjeglickog života, novim prijateljstvima i vezama, ali i o povatku u domovinu. Svi su donijeli jedan predmet, dokument ili fotografiju kao uspomenu, koja njima i danas mnogo znaci. Ovdje predstavljeni predmeti prilaju zajedno sa video intervjuom na jako emotivan i individualan nacin jako licne i dirljiva iskustva.
*Izložbu možete pogledati u Historijskom Muzeju Bosne i Hercegovine.
U središtu izložbe „Mi izbjeglice“, koja je otvorna na jesen 2019. u Historijskom Muzeju stoji dvadeset ljudi, sa svojim pricama, koji su iz Bosne i Hercegovine od rata i istrebljenja izbjegli u Njemacku, da bi tu tražili utocište. Oni govore o razlozima bijega, kojim putevima su bježali, dolasku i vremenu u Njemackoj kao i povratku u Bosnu i Hercegovinu.
Istorija covjecanstva, istorija je ratova, a njene su stranice ispisane pricama u kojima su nestala citava društva i njihove kulture. Nemoguce je izbrojati ljudske žrtve, a njihov broj, nažalost, ni danas ne prestaje rasti. Spas od rata i nasilja mnogi su, napuštajuci svoje domove, pokušali pronaci na nekom drugom mjestu. Oni nisu, kako to kaže Nadia Hashimi, samo pobjegli sa nekog mjesta, nego su morali pobjeci od hiljade sjecanja i cekati da prode dovoljno vremena i udaljenosti izmedu njih i njihove patnje kako bi se mogli probuditi u boljem danu[1]. O njihovim sudbinama ne znamo mnogo, a rijetki su imali prilike podijeliti svoja iskustva. Danas je 70,8 milijuna ljudi širom svijeta protjerano iz svojih kuca, od toga je gotovo 25,9 milijuna izbjeglica, od kojih je polovina mlada od 18 godina.[2]
U kratkom, ali iznimnom važnom eseju “Mi izbjeglice”[3], Hannah Arendt opisala je teška iskustva izbjeglica, Jevreja koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata spas od Hitlerovih progona potražili daleko od domovine. I sama je bila jedna od njih. Ona kaže: Izgubili smo dom, to jest dobro poznati svakodnevni život. Izgubili smo svoja zanimanja, to jest izvjesnost da u ovome svijetu ima neke koristi od nas. Izgubili smo svoj jezik i sa njime prirodnost reakcija, gestova i spontanost u izražavanju osecanja.
Ovaj esej je polazna tacka istoimenog istraživacko-umjetnickog projekta Goethe-Instituta u BiH u cijem su fokusu iskustva bosansko-hercegovackih izbjeglica, koje su usljed rata 90tih, utocište potražile u Njemackoj i Austriji. Naš zadatak danas, više od dva desetljeca poslije, bio je saslušati neke od njihovih nezabilježenih prica, te iz njih nauciti ponešto o našoj zajednickoj istoriji. Njihovo iskustvo, nesumljivo je neizostavan dio ratnog iskustva, te ga u suradnji sa Historijskim muzejom u BIH postavljamo kao dio stalne postavke i živog arhiva muzeja.
Ulazak u arhiv “Mi izbjeglice”, ulazak je u privatni prostor, prostor doma, doma koji su ostavili i doma u koji su se vratili. Ovdje cete se susresti sa intimnim osobnim svjedocanstvima dvadeset osoba koje su po prvi puta javno, pred kamerama, govorile o odlasku od svojih kuca, o dolasku u novu zemlju, o novim i teškim pocecima, o razdvojenosti od voljenih, o strahu za njihovim životima, o otudenosti, o izgubljenim identitetima, o tome šta znaci biti izbjeglica, o izgubljenom i naucenom jeziku, izazovima izbjeglickog života, novim prijateljstvima i vezama, ali i o povratku u domovinu. Svi su oni u njemu ostavili i poneki predmet, dokument ili fotografiju koja ih i danas podsjeca na to iskustvo, nakon kojega, kako kažu, više nigdje ne mogu pripadati potpuno.
Njihova iskustva drugacija su od iskustava onih koji su ostali, a namjera arhiva nije porediti ih ili suprotstavljati. Vama koji ulazite, ostavljamo svu slobodu da o njima sami donesete zakljucke.
U fenomenološko-psihološkom razmatranju Geštalt psihoterapeutkinje Elme Selman, koja je vodila fokus grupe i razgovore za potrebe istraživanja, razmatrani su psihološki aspekti izbjeglištva, te važnost dijeljenja i prorade traumaticnih iskustava. Dio arhiva je i istraživanje Instituta za istocne i jugoistocne europske studije u Regensburgu koje nam daje uvid u državne politike SR Njemacke i SR Austrije koje su tokom rata primile skoro pola miliona izbjeglica iz BIH, od kojih se vecina vratila kucama.
Istraživanje i produkciju arhiva, sakupljanje objekata i njihovo arhiviranje omogucio je tim Goethe-Instituta u BiH, na celu sa direktorom Instituta Martinom Schumacherom u bliskoj partnerskoj suradnji sa timom Historijskog muzeja u BiH, na celu sa direkoricom Elmom Hašimbegovic. Video materijali producirani su u suradnji sa Akademijom za scenske umjetnosti u Sarajevu. Scenografiju potpisuje Mirna Ler.
Zahvaljujemo se svima koji su doprinijeli razvoju arhiva, a posebno ucesnicima i ucesnicama fokus grupa na njihovim pricama i osobnim predmetima koje su poklonili Historijskom Muzeju BiH u Sarajevu, “Mi izbjeglice” operativnom timu, timu Historijskog muzeja u BIH i suradnicima i suradnicama Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Kustosica, Danijela Dugandžic
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA, Sarajevo
[1] Nadia Hashimi, When the Moon is Low, CHAPTER 42, 2015
[2] Preuzeto https://www.unhcr.org/figures-at-a-glance.html
[3] Hannah Arendt, “We Refugees,” Menorah Journal 31, no. 1 (January 1943)